Sve prošlo nije prošlost

U Hrvatskoj su desetljećima ljeta doba festivala; folklornih, turističkih i kulturnih, a najčešće kombinacija svega toga. Počeli su na jugu Hrvatske, u Dubrovniku, gdje ovoga ljeta Dubrovačke ljetne igre sedamdeseto ljeto nude svoje kulturne sadržaje, ali ni sjever ne zaostaje. U kontinentalnom dijelu Hrvatske najpoznatiji su Histrionsko ljeto na Opatovini i Osječko ljeto kulture, a od prije pet godina pridružio im se i Varaždin s Festivalom varaždinskih dvorišta, koji ove godine nudi i kazališnu predstavu.

Moguća interpretacija prošlosti u sadašnjosti / Snimio DRAŽEN KREŠIĆ

Festival varaždinskih dvorišta, čiji su organizator i pokrovitelj Turistička zajednica grada Varaždina, ovog je ljeta uključio i varaždinsko Hrvatsko narodno kazalište, koje je u baštinu i nepoznate tajne varaždinskih dvorišta smjestilo tajne iz priča i pjesama Edgara Alana Poea. Po motivima Poeovih priča Pad kuće Usher i William Wilson te pjesama Sonet tišine i Duhovi mrtvih redateljica Ksenija Krčar dramatizirala je i režirala predstavu Horor diptih, 6. srpnja praizvedenu u varaždinskom Starom gradu.

Naoko pretenciozna, ali itekako moguća interpretacija prošlosti u sadašnjosti, odnosno prepoznavanja sadašnjosti u prošlosti. Ne samo zbog nepoznatih i neispričanih tajni poovskoga tipa nego i zbog svega u čemu danas živimo, a itekako ima veze s frustracijama, predrasudama, obiteljskim i društvenim tajnama i strahovima koje producira suvremenost, a što se često ne shvaća i ne percipira kao dio sadašnjosti. Poe je, kako u kazališnoj knjižici Vesna Kosec-Torjanac citira Petera Ackroyda, „jedini pravi anticipator svih predstojećih moderni; simbolizma, avangardizma, pa i futurizma, a u mnogočemu i postmodernizma“. On zapravo rastvara „zagonetni, tajanstveni paranormalni svijet koji egzistira iza onoga što zovemo stvarnost“.

Povezujući prošlo i sadašnje unutar izvrsna prostora varaždinskoga Starog grada, u koji je malim zahvatima intervenirao scenograf Leo Vukelić, redateljica je nastojala u cjelinu sažeti silnice i sadržaj Poeove fantastične, horor-priče Pad kuće Usher – koja obiluje misterioznim, strašnim, groznim, jezovitim, užasnim, mračnim zapletom – s pričom William Wilson, koja nudi psihotičnu, podsvjesnu stranu čovjeka koji prepoznaje i vidi svoju propast, ali joj se ne uspijeva oduprijeti.

U priči Pad kuće Usher redateljica Krčar apostrofirala je temu tjelesnog, duševnog i financijskog propadanja obitelji i kuće Usher; Madeleininu (veoma dobra Irma Dragičević) neobičnu bolest, katalepsiju i Roderickovu (dramski kompleksan Marko Prga) prekomjernu psihičku razdraženost, njegovu podložnost neprirodnim uzbuđenjima i strahovima, njegove slušne halucinacije to jest njegov, kako sam kaže prijatelju Janusu (uvjerljivi Paško Vukasović), „morbidni istančani sluh i osobitu osjećajnost“, po čemu je od pamtivijeka obitelj Usher bila poznata.

Druga, našem dobu bliža i redateljski uspjelija, priča William Wilson – za razliku od Madeleine i Rodericka, „čija je dvojnost više iskazana na fizičkoj razini“ – nudi širi kontekst tadašnjega društva i školstva, a ponajprije se bavi odnosom Williama Wilsona (vehementni Nikša Eldan) i njegovim umišljajem dvojnika, kojega glumi Filip Eldan. Problematizira psihološki aspekt dvojnosti i nudi slojevitu, psihotičnu, podsvjesnu stranu Williama Wilsona, koji naslućuje, prepoznaje i vidi vlastitu propast, ali joj se ne uspijeva oduprijeti jer ne uspijeva u sebi pobijediti dvojnika, kojega na kraju ubije.

Ubijajući sebe dvojniku govori: „Pobijedio si, predajem se! Ali od sada si i ti mrtav – mrtav za svijet, za nebo i za nadu! U meni si postojao – a pogledaj se na ovom liku, koji je tvoj, kako si mojom smrću dokraja umorio sama sebe!“ Time Poe „razrješava misterij identiteta dvojnika... i čovjekovu unutarnju borbu koju osjeća kada mu savjest govori da nešto nije ispravno ili moralno“, zaključuje Vesna Kosec-Torjanac.

No unatoč ambicioznim i dobrim redateljskim zamislima predstava nije dokraja uspijevala dosegnuti grozom i jezom ispunjenu atmosferu svojstvenu unutarnjoj drami Poeovih priča. Odnosno njegovih junaka koji „skrivaju neku tajnu zbog koje pate i ne pokušavaju se osloboditi sablasti koje ih opsjedaju“, nego „njeguju svoje jezive uljeze, čekajući neminovnu propast“, kako piše gospođa Kosec-Torjanac. Izostala je neizvjesnost očekivanja, tjeskoba, iznenađenje i šok. Za to je kriva i scenografska neiskorištenost prizorišta, koje osim dimom, što je glumilo maglu i najavljivalo moguću jezu, nije primjerice iskoristilo povješano rublje za kakav zastrašujući efekt.

Uz spomenute glumce poovsku dramskost najuvjerljivije su prezentirali Marija Krpan (Gospođa Mills), Zdenko Brlek (Gospodin Tuttle), Jagoda Kralj Novak (Gospođa Venable) Tena-Antonija Torjanac (Lydia i Mary). Zanimljive kostime kreirala je Žarka Krpan, a poticajnu glazbu Vid Novak Kralj.